Postoji virus koji razara svaku državu Zapadnog Balkana. Zahvaljujući tom zaraznom i uništavajućem virusu, velika većina stanovnika ovog regiona neće osjetiti bogatstvo ili prosperitet za koji neumorno rade svakog dana. Bolest koju on izaziva naziva se zarobljena država i prognoza nije ohrabrujuća. Zarobljenom državom se smatra ona država u kojoj se privatni interes nekolicine umiješao u sve sfere svakodnevnog života. Vladajuća elita je tako u mogućnosti da stvori politički, ekonomski i industrijski monopol, i time obesmisli razliku između javnih institucija i privatnih preduzeća. Njihov cilj je da istrajno zadrže i šire svoj uticaj i time onemoguće svakog istinskog oponenta da im ugrozi nepokolebljivu vlast. Najočigledniji primjer ovog virusa je evidentan u Crnoj Gori, gdje se jedna vladajuća partija uspjela održati 30 godina na vlasti. Iako se termin zarobljena država tek od skoro koristi za autokratske režime Zapadnog Balkana, ovaj virus postepeno napreduje i ukoliko ne bude unutrašnjih ili spoljašnjih ljekova, ozdravljenje se neće nazirati.
Zabrinjavajuće je što Evropska unija dugo vremena nije davala konkretne i jasne kritike, koje su bile kamuflirane u briselskom birokratskom jeziku. Ipak, u Kredibilnoj perspektivi za Zapadni Balkan koju je EU objavila u februaru prošle godine, kao i posljednjem izvještaju o napretku Evropske komisije iz maja ove godine su po prvi put iskazali alarmatnu potebu za reformama, i jasno izlistala smjernice i preporuke. Međutim, kako EU nije u mogućnosti zbog sopstvenih izazova i problema da se potpuno posveti razvoju demokratije i vladavine prava u regionu, to dovodi do zaključka da će balkanske autokrate opstati još neko vrijeme na vlasti.
Najozbiljniji simptomi
Na putu dugog ozdravljenja, prvo je potrebno prepoznati simptome. Prvo, partitokratija predstavlja ključni element zarobljene države zbog lakog i efektivnog artikulisanja interesa, a partija predstavlja centar svog društvenog, političkog i ekonomskog života u jednoj državi. Nažalost, sistem koji podstiče poslušne članove i gdje sve važne uloge u državi bivaju preuzete od strane bitnih partijskih zvaničnika neće tek tako pasti na izborima, jer će i naredna partija ili koalicija raditi isto ukoliko ne dođe do ozbiljne reforme političkog sistema.
Drugo, potpuni nedostatak odgovornosti dodatno otežava ozdravljenje. Ako visoki javni funkcioneri ne mogu odgovarati za eventualno počinjene malverzacije ili afere, kako može vladavina prava biti sprovođena? Treći simptom se ogleda u potpunom zarobljenju svih važnih institucija koje garantuju nesmetano funkcionisanje države, kao što su policija, vojska i sudstvo. Četvrto, javne medijske kuće i par velikih privatnih medija su u rukama partije i promovišu njihovu verziju realnosti. Peto, stalne podjele na Mi i Oni radi onemogućavanja razvoja jedinstvenog javnog mnjenja oko bilo koje teme čime se ugrožava opstanak režima. Šesto, režim je finansiran iz sumnjivih izvora i sredstva koristi zarad osiguranja svog opstanka. Postoji još simptoma, ali ovi su najočigledniji i najteži za prevazilaženje.
Kako režim postaje legitiman u zarobljenoj državi
Gotovo nijedan skandal ili afera ne mogu spriječiti vladajuću elitu i saradnike režima da dođu do zacrtanog cilja, a to je da vladaju nesmetano. San svakog modernog diktatora je da stvori naizgled demokratsku državu koja površno baštini evropske vrijednosti i principe, ali da istovremeno može institucionalno ili tajno da osujeti bilo kakvu vrstu kritike, umiješanja ili istraživačkog novinarstva. Svi oni koji otvoreno kritikuju režim i ukazuju na sve nepravilnosti, biće proglašeni neprijateljima države i uzurpatorima javnog interesa. Nije bitno je li kritika dobronamjerna; sama činjenica da neko o tome priča može postati trn u oku vlasti.
Mašinerija režima se sastoji od provladinih medija i politizovanih institucija. Evidentno je da sudstvo ne uživa institucionalnu nezavisnost i da se često zloupotrebljava. Ukoliko visoki javni funkcioneri i “prijatelji režima” prekrše zakone, njihovi slučajevi često bivaju prolongirani i odbačeni, svjedoci podmićeni ili ućutkani, a ako je zbog prirode zločina neophodno da se izrekne kazna, ona će biti blaga i neadekvatna. Ili će neki biti nagrađeni sa boljom funkcijom ili transferom u drugu državu, gdje će biti unaprijeđeni u zvanje diplomate.
Ponekad, međutim, režim mora da interveniše da bi opstao na vlasti. Ovo se najviše uviđa tokom izbornih dana, gdje su sva sredstva dozvoljena ukoliko se vladajuća elita osjeti ugroženom.Kupovina ličnih karata, korupcija, nedostatak finansijske transparentnosti političkih partija, sigurni glasovi javnih službenika, orkestriranje državnih udara, blokiranje društvenih mreža, fantomski glasači, sumnjive izborne liste i mnoga druga sredstva su primjeri zloupotreba koji se događaju u zarobljenom državi tokom izbornog dana.
Liječenje neizlječivog
Moguće izliječenje se ogleda u više oblika. Društva u zarobljenim državama imaju ograničene političke kapacitete i većinom nisu upoznata sa konceptima političke kulture, građanskih protesta, neposlušnosti i borbe građana za prava koja im pripadaju. Tu je uloga civilnog društva vitalna, kako bi inicirala razvoj političke kulture. Jasan i izvodljiv plan aktivnosti mora biti napravljen, kako bi pritisak bio efikasan.
Ukoliko dođe do stvaranja kritične mase, jedna iskra bi bila dovoljna da započne čitav pokret. Ovo je bio slučaj tokom kasne zime i ranog proljeća širom regiona, ali protesti nisu bili uspješni zbog neadekvatnog vođstva, loših odluka i neiskorišćavanja momentuma. Na mikro nivou, građanski pokreti kao Čempresari u Baru i ekološki pokreti širom regiona za sprječavanje gradnje minihdroelektrana su uspjeli i uspijevaju zbog svoje apolitičke prirode i odlučnih građana koji su imaju jasne i dostižne ciljeve. Na makro nivou, u Rumuniji je na desetine hiljada ljudi izašlo na ulice zbog novih zakona koji bi smanjili kazne za političku korupciju. Protesti su uspjeli zbog svoje brojnosti i konkretnih zahtjeva, te je Vlada bila primorana da podnese ostavku. Dakle, postoje dobri primjeri i u regionu i okolini koji ukazuju kako pokreti mogu biti uspješni ukoliko se drže par principa, a to je da su građanske prirode, da imaju horizontalnu hijerarhiju, da imaju jasne zahtjeve i ciljeve i da dijele iste vrijednosti.
Eksterno, Evropska unija mora ozbiljno pritiskati režime da započnu reforme i sprovode zakone, preko diplomatije štapa i šargarepe. Iako se Unija suočava sa velikim brojem izazova egzistencijalne prirode, ona ne smije dozvoliti da autokratski režimi cvjetaju u njenom komšiluku, posebno ne na Zapadnom Balkanu, gdje će režimi učiniti sve u svojoj moći da održe legitimitet, čak i po cijenu izazivanja novog konflikta. Stoga, odlučan, čvrst i strog stav prema Zapadnom Balkanu je neophodan, koji će težiti uspostavljanju vladavine prava, fer i demokratskih izbora i transparentnih institucija okrenutih isključivo građanima.
Vrijeme za buđenje
Iako dijagnoza nije optimistična, građani moraju uvidjeti da su oni jedini koji mogu biti inicijatori stvaranja demokratskijih, transparentnijih i odgovornijih političkih sistema na Zapadnom Balkanu. Odlučne organizacije civilnog društva, građanski pokreti i aktivisti već krče put ka modernoj demokratiji, toliko željenom cilju. Međutim, put oporavka je izuzetno težak i ništa ne govori da će trenutna situacija biti razriješena uskoro. Neki predlažu da jedino kroz dijalog između suprostavljenih strana može doći do kreiranja niza dobrih akcionih planova i smjernica za iniciranje potrebnih reformi. Drugi tvrde da nikakav dijalog ne smije biti započet, jer bi se tako dodatno legitimisao autokratski režim. Sve u svemu, ukoliko se ne krene sa pronalaženjem rješenja za trenutno stanje, region će nastaviti da se suočava sa sve većom nejednakošću, odlivom mozgova, javnim dugom, skandalima na dnevnoj bazi i sve većim udaljavanjem od evropskih vrijednosti i principa kojima teži.
